Zvala se gospođa Tompson. Prvog dana školske
godine svojim đacima petog razreda je ispričala jednu laž. Poput većine učiteljica rekla je djeci da ih sve podjednako
voli. Ali to je nemoguće jer je u prvom redu poguren za klupom na svom mjestu
sjedio dječak, po imenu Tedi Stodard.
Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primijetila da se rijetko igra sa ostalom djecom, odjeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno. Tedi je takođe znao da bude neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson zaista uživala da piše velike masne jedinice crvenom hemijskom olovskom na njegovim zadacima. U školi gdje je gospođa Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da prije nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je ostavila Tedijev izvještaj za kraj. Kada ga je pročitala doživjela je veliko iznenađenje.
U prvom razredu, za Tedija je pisalo, “Tedi je bistro dijete i uvijek se smije. Uredan je i lijepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga.”
U drugom razredu, “Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlječivo bolesna.”
U trećem razredu, “Teško je podnio smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promijeni, to će loše da se odrazi po njega.”
U četvrtom razredu, “Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo drugova i ponekad spava na času.”
Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidjela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci donijeli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon donio nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu.
Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka djeca su počela da se smiju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gdje su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dječiji smijeh tako što je rekla da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao poslednji posle škole da bi joj rekao:
“Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka.”
Pošto su djeca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje djeci gramatiku i matematiku. Umjesto toga počela je da ih uči. Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu djecu Tedi je postao njen omiljeni đak. Sljedeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.
Šest godina je prošlo prije nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Poslije četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocjenama. Uvjeravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Poslije četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da I dalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stodard.
Ali ovdje nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proljeća. Tedi je rekao da je upoznao jednu djevojku i da će se vjenčati. Objasnio joj je da mu je otac umro prije nekolko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala da na vjenčanju uzme mjesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.
Zagrlili su se i Dr. Stodard joj je šapnuo:
“Hvala gospođo Tompson što ste vjerovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osjećam posebnim i da mogu da postigem nešto u životu.”
Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula:
“Tedi, griješiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Prije tebe ja nisam znala kako da učim druge.”
Gospođa Tompson je posmatrala Tedija prethodne godine i primijetila da se rijetko igra sa ostalom djecom, odjeća mu je neuredna i da se ne kupa redovno. Tedi je takođe znao da bude neprijatan. Došlo je dotle da je gospođa Tomson zaista uživala da piše velike masne jedinice crvenom hemijskom olovskom na njegovim zadacima. U školi gdje je gospođa Tomson predavala, nastavnik je na kraju godine bio dužan da prije nego što napiše svoje mišljenje o svakom đaku, pročita mišljenja ostalih nastavnika od prethodnih godina. Gospođa Tomson je ostavila Tedijev izvještaj za kraj. Kada ga je pročitala doživjela je veliko iznenađenje.
U prvom razredu, za Tedija je pisalo, “Tedi je bistro dijete i uvijek se smije. Uredan je i lijepo vaspitan. Pravo je zadovoljstvo poznavati ga.”
U drugom razredu, “Tedi je odličan đak, svi ga vole, ali ima problema kod kuće jer mu je majka neizlječivo bolesna.”
U trećem razredu, “Teško je podnio smrt svoje majke. Trudi se koliko može, ali njegov otac uopšte ne obraća pažnju i ako se nešto ne promijeni, to će loše da se odrazi po njega.”
U četvrtom razredu, “Tedi se povukao u sebe i ne pokazuje interes za školu. Nema mnogo drugova i ponekad spava na času.”
Gospođa Tompson je sada shvatila u čemu je problem i postidjela se. Još joj je gore bilo kada su joj đaci donijeli božićne poklone umotane u ukrasne papire, svi osim Tedija koji je svoj poklon donio nespretno umotan u običnu braon papirnatu kesu.
Gospođa Tompson je uz veliki napor otvorila baš njegov poklon između svih ostalih. Neka djeca su počela da se smiju kada je otkrila ogrlicu od plastične imitacije kamenja, gdje su neki vidno nedostajali, kao i do pola ispunjenu bočicu parfema. Utišala je dječiji smijeh tako što je rekla da je ogrlica predivna i stavila je oko vrata, a parfem je kanula sebi na nadlanicu. Tedi je ostao poslednji posle škole da bi joj rekao:
“Gospođo Tompson, danas ste mirisali kao nekada moja majka.”
Pošto su djeca otišla, plakala je skoro sat. Od tog dana je prestala da predaje djeci gramatiku i matematiku. Umjesto toga počela je da ih uči. Gospođa Tompson je obratila posebnu pažnju na Tedija. Kako je radila sa njim, tako je živnuo. Što ga je više podsticala, brže je napredovao. Na kraju godine Tedi je postao jedan od najboljih đaka u razredu, pored toga što je slagala da podjednako voli svu djecu Tedi je postao njen omiljeni đak. Sljedeće godine je pronašla poruku ispod vrata od Tedija, da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu.
Šest godina je prošlo prije nego što je dobila novu poruku od Tedija. Napisao joj je da je završio srednju školu, treći u generaciji, ali da je ona i dalje najbolja učiteljica u njegovom životu. Poslije četiri godine, dobila je još jedno pismo da mu je ponekad bilo teško, ali je završio fakultet sa najboljim ocjenama. Uvjeravao je gospođu Tompson da je ona i dalje najbolja učiteljica koju je imao u svom životu. Poslije četiri godine stiglo je još jedno pismo u kome je pisao da je odlučio da I dalje nastavi sa studiranjem. Pismo je bilo potpisano sa Dipl. Ing. Teodor F. Stodard.
Ali ovdje nije kraj priči. Stiglo je još jedno pismo tog proljeća. Tedi je rekao da je upoznao jednu djevojku i da će se vjenčati. Objasnio joj je da mu je otac umro prije nekolko godina i pitao je gospođu Tompson da li bi pristala da na vjenčanju uzme mjesto obično rezervisano za mladoženjinu majku. Naravno da je gospođa Tompson pristala. I kao što već pogađate, stavila je onu ogrlicu i onaj parfem.
Zagrlili su se i Dr. Stodard joj je šapnuo:
“Hvala gospođo Tompson što ste vjerovali u mene. Hvala vam mnogo što ste mi omogućili da se osjećam posebnim i da mogu da postigem nešto u životu.”
Gospođa Tompson, je sa suzama u očima, šapnula:
“Tedi, griješiš, ti si taj koji mi je omogućio da postignem nešto u životu. Prije tebe ja nisam znala kako da učim druge.”
Nepoznati autor
Нема коментара:
Постави коментар