среда, 21. април 2021.

Ускршњи венчићи

 Ове венчиће од прућа направили су ученици 2. разреда ОШ''Драгољуб Илић'' из Драчића








уторак, 6. април 2021.

Пролећни радови ученика

 

Групни радови ученика 2. разреда  -комбинована техника





Пројектна настава -Лутка из ђачког кутка




 

Креативци 2. разреда











 

Украси за ускршње корпице

                             Радови ученика 2. разреда ОШ''драгољуб Илић'' из Драчића











Posvećeno mojoj učiteljici…

 


Septembar. 1988. godina. UzbuĐenost pred polazak u prvi razred. Velika je to  stvar. Jedan od najstarijih u svojoj generaciji. Sav odvažan i ponosan,  stojim  sa majkom i bratom u holu škole i čekam prozivanje. I došao je taj trenutak. Prozivaju se đaci i, naposletku, čujem nežan, i u isto vreme, odlučan glas – “Ivo Torbica 1-2, učiteljica Zejna Cigić.” Nema te sreće kojom bi se mogao opisati taj svečani i trenutak koji je za svako dete jedno od najbitnijih u životu, jer dobijaš učiteljicu koju si priželjkivao, čuo samo najbolje kritike i mišljenja drugih o njoj.  Razred multietnički, a ne zna se da li su bolji roditelji ili đaci. Svi kao jedan. To je slika Mostara pre rata. Učiteljica, u to vreme, poslednjih godina njenog radnog staža, imala je strpljenja za svakog od njenih, skoro 40 đaka, ne praveći nikada razliku među njima, bilo koje vrste. Jedna od žena kojima sam se posebno divio i osećao strahopoštovanje. Čak i danas, sa svojih 38 godina.

Ne znam da li sam bio deo njene poslednje generacije ili jedna od poslednjih, ali svakako sam pripadao više nego specifičnoj. To je generacija koju su razdvojila ratna dešavanja 1992. godine. Među prvima sam napustio odeljenje, ne zato što sam želeo, već zato što sam morao,  i to odmah na početku drugog polugodišta  te školske 1991/1992. godine, promenivši pritom državu, okolinu, školu i odeljenje.

Ne. Nije me zaboravila učiteljica ni u tim momentima, kao ni moji školski drugari. Uskoro, svega par meseci kasnije, stiže mi pismo sa pozdravima od iste, kao i preostalih drugara, sa željom da u novoj školi završim što bolje četvrti razred, a reči podrške su bile protkane u svakom slovu u tom pismu. Ono je stiglo u pamučnoj torbi, na kojoj su utkana slova mog imena i prezimena (verovatno na času likovne kulture ili slobodnih aktivnosti, u pauzama između sirena za opasnost), prepuna slatkiša koje su, verujem, donosili moji drugari u školu, a na inicijativu drage učiteljice. To je bio poseban gest, koji nikada neću zaboraviti.  Pismo i  pomenutu torbu nisam, nažalost, sačuvao, jer sam se dosta selio tih godina, promenivši do 15. godine još 2 škole, 2 grada i 2 okoline,  iako je postojala želja sa obe strane da se vratim u prvu, zvanično VI Osnovnu školu “14. februar” u gradu Mostaru.

Ali, tako je, kako je. Život je to. Nikada ne znate gde će vas odvesti. Toj ženi, mojoj dragoj učiteljici, mogu zahvaliti što mi je ugradila temelje za  nastavak školovanja i što me je, pored porodice, naučila poštenju, odgovornosti, vrednoći i svim ostalim životnim vrednostima. Negde je i usmerila moj život, jer sam i sam završio fakultet i postao učitelj, kao i ona. Imao sam godinama želju da je ponovo vidim i to se dogodilo u junu 2010. godine, tokom mog odmora.  Ne samo da me je prepoznala, već me je podsetila na neke detalje kojih se više ni ja nisam više sećao. Čak je imala izrađenu i jednu moju sliku, a koju je čuvala u rokovniku gde su bile moje ocene iz četvrtog razreda. Nije bila baš najboljeg fizičkog zdravlja, ali mentalno, to je bila ista ona osoba kao u septembru 1988. kada sam je prvi put video i imao čast da budem njen đak. Ista ona žena koja me je za vreme letovanja 1990. godine u Gracu u Hrvatskoj, vodila kod doktora na previjanje kolena, koje sam neposredno pre  odlaska na more povredio zbog pada sa bicikla. Bila je tu svima za sve. Podsetili smo se na tom susretu iz 2010. godine na mnoge situacije, osvrnuli na ratna dešavanja i sve teške trenutke kroz koje smo prošli, a posebno ona sa njenom i ja sa mojom porodicom. Postao sam i prijatelj sa njenim sinom, a  koji je prepoznao moje ogromno poštovanje prema njegovoj majci. Zahvaljujući njemu pratio sam njeno zdravstveno stanje i redovno joj prenosio iskrene pozdrave.  I sada, u njenim zdravstveno, ne baš sjajnim trenucima, želim da zna da nije zaboravljena, niti će to ikada biti, a verujem da će tako biti i u mislima svih njenih učenika koje je opismenila, naučila prve brojke i slova - strpljivo, sa puno ljubavi.

Zato se molimo svi za njeno zdravlje, jer veliki ljudi to zaslužuju!

                                                                                                                  Mojoj nezaboravljenoj učiteljici

Njen učenik, Ivo Torbica

Epilog

 Nažalost, svega nekoliko dana, pošto je pročitala pismo jednog od njenih učenika, nakon kraće bolesti, prestalo  je kucati srce naše drage i nikad zaboravljene učiteljice, Zejne Cigić. Jedno je sigurno, a to je da ostavila dubok trag u srcima i dušama svakog njenog  đaka, a koji je, gotovo sa sigurnošću,  nikada neće zaboraviti. Naučila nas je mnogo, a najviše da budemo dobri i kvalitetni ljudi. Sada nam ostaje  sećanje na ovu  divnu ženu, majku, baku, prosvetnog radnika i, pre svega, velikog borca do poslednjeg dana njenog života.

 Njeni ponosni i večno zahvalni učenici

                Januar 2020.