RAZGOVOR

“Dakle, ti bi želio da razgovaraš sa mnom?” reče Bog.
“Ako imaš vremena” rekoh.
Bog se nasjmeši – “Moje je vrijeme vječnost” .
“Šta si me htio pitati?”
“Šta te najviše iznenađuje kod ljudi?”
Bog odgovori:
“Što im je djetinjstvo dosadno. Žure da odrastu, a potom bi željeli ponovo biti djeca.
Što troše zdravlje da bi stekli novac, pa potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Što razmisljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.
Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.”
Bog me uze za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini.
Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”
Osmjehujući se, Bog odgovori:
“Da nauče da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voljeti.
Da nauče da nije najvrednije ono što posjeduju, nego ko su u svom životu.
Da nauče kako se nije dobro upoređivati s drugima.
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno bice, a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da nauče opraštati, tako da sami opraštaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći niti pokazati.
Da nauče, da se novcem može kupiti sve, osim sreće i ljubavi.
Da nauče da dvije osobe mogu posmatrati istu stvar, a vidjeti je razlicito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima, a ipak ih voli.
...................................................................................................